Stari grad Turanj
Stari grad Turanj i danas postoji u Dragi Svetojanskoj, nalazi se na bijegu malo dalje od moje kuće. Priča meni moja baka Anka: „Dok se banovalo i tjeralo Turke, u naše je krajeve došao ban Bukovečki i sagradio branu preko cijele doline, od Turnja do špilje. Tu se nakupila velika količina vode. Bio je mudar – ako Turci dođu do sela koja su se nalazila ispod Turnja, zarobit će ih. Time je popriječio put prema Žumberku.” Baka mi priča kako je njoj njezin djed pričao da su bili iskopani veliki tuneli prema selu Bukovac i prema šumskom dvoru. Legenda kaže da je ban Bukovečki svoga konja potkovao naopako. Tako je izgledalo kao da ide u suprotnom smjeru, ali je zapravo otišao u Žumberak. Zaustavio je konja na mjestu koje se zove Trojmeđa (dio šume), legao pod bukvu i glasno rekao: „Kad mi bude pečeni kokot na vilici
pjevao, onda će me Turci naći!” Selo Bukovac dobilo je ime po banu Bukovečkom. Špilja u Turnju i danas postoji.
pjevao, onda će me Turci naći!” Selo Bukovac dobilo je ime po banu Bukovečkom. Špilja u Turnju i danas postoji.
zapisala: Lorena Mintas
ispričala: Anka Mintas, Miladini
ispričala: Anka Mintas, Miladini
Dvije legende govore o gradu Turnju.
|
Prva legenda kaže da je podno Turnja nekoc bio debeli zid koji je poput brane zadržavao vodu potoka Draga, a koji su Turci probili misleci da ce preko njega osvojiti i grad. Tako su Turci probijanjem zida sami sebe potopili.
|
Druga legenda govori da su branu srušili mještani kako bi ispustili vodu i potopili Turke koji su pokušali napasti od
Svete Jane. Navodno je kolicina ispuštene vode bila tolika da su sva polja do Kupebila potopljena. |
zapisao: Marko Tucin
ispričao: Božidar Tucin, Sveta Jana
ispričao: Božidar Tucin, Sveta Jana
Legenda o Marički i Maričkinom mlinu
Živjela mlinarica Mara Frketić Marička sa svojim suprugom Pavlom na Plešivici. Radila je u sopotskom mlinu od 1911. do 1947. godine kada je njihovih pet sinova poodraslo i razišlo se diljem svijeta. Pavao Pavel Frketić, Marin suprug, bio je izučeni mlinar u Karlovcu i jedan ćd četvorice brace iz Generalskog Stola odakle je pobjegao kad je tamo zavladala kolera. Ugovorom iz 1901. godine Pavao i Mara kupili su od potomaka obitelji Jagunić iz Prilipja mlin i dvorište u Bukovju (Sopote). Marička je u Sopote došla živjeti 1911. godine s mlađom djecom i mužem Pavlom. Uzgajali su koze koje su cijelo ljeto mogle brstiti po okolnoj šumi. Stariji mještani Prilipja govore da je Mara usred šume uzgajala i perad, koja se kretala naokolo po šumi, ali joj lisice nikad ništa nisu odnijele.Mara je podigla kip – spomenik kod svoje vodenice, na raskrižju šumskog puta kako bi se mogla kod njega pomoliti, da ne mora hodati nekoliko kilometara do crkve.
Mara Frketić Marička umrla je u 85. godini života, 28.veljače 1947. godine.
Danas još postoji mali ureeni bunar iz kojeg je Mara pila vodu kada je potok zbog kiše bio mutan. Postoji i reljefna oznaka u usjeku uz potok, na mjestu gdje je bio mlin.
Mara Frketić Marička umrla je u 85. godini života, 28.veljače 1947. godine.
Danas još postoji mali ureeni bunar iz kojeg je Mara pila vodu kada je potok zbog kiše bio mutan. Postoji i reljefna oznaka u usjeku uz potok, na mjestu gdje je bio mlin.
zapisao: Martin Lukina, 6. r.
ispričao: Petar Lukina, Plešivica
ispričao: Petar Lukina, Plešivica
Grof Erdödy
Legenda o ljeskovu štapu
Grof Erdödy u jaskanski je kraj dolazio jednom ili dvaput godišnje. Tada je obilazio svoje posjede da vidi što se odgaa i prekontrolira „svoju zemlju”. Jednom je prilikom na putu do Petrovine doživio nezgodu. Jašući konja, usmrtio je tamošnjeg
kmeta. Stanovnici Petrovine odlucili su ga tužiti u Bec zbog tog djela. Sud su dobili, a grof Erdödy kažnjen je tako što je morao za svojega boravka u jaskanskom kraju nositi ljeskov štap.
kmeta. Stanovnici Petrovine odlucili su ga tužiti u Bec zbog tog djela. Sud su dobili, a grof Erdödy kažnjen je tako što je morao za svojega boravka u jaskanskom kraju nositi ljeskov štap.
zapisao: Tin Juraj Šinković
ispričao: Franjo Medvedovski, Jastrebarsko
ispričao: Franjo Medvedovski, Jastrebarsko
Špilja grofa Erdödyja
Nekada je grof Erdödy u selu Prilipju imao svoju lugarnicu s velikim trnacom (vocnjakom) blizu kojeg se nalazila velika špilja. Ta špilja je imala tri velike prostorije, zdenac i hodnike za koje nitko ne zna kamo vode jer nisu istraženi. Za vrijeme Turaka i
vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata ljudi su se u toj špilji skrivali. U njegovoj lugarnici živio je lugar kojemu je grof Erdödy ostavio cijelo to zemljište, a s njom i špilju. Danas je to privatna kuća u kojoj živi unuk tog lugara s obitelj kojega zbog ove priče i danas zovu Grof.
vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata ljudi su se u toj špilji skrivali. U njegovoj lugarnici živio je lugar kojemu je grof Erdödy ostavio cijelo to zemljište, a s njom i špilju. Danas je to privatna kuća u kojoj živi unuk tog lugara s obitelj kojega zbog ove priče i danas zovu Grof.
zapisala: Lorena Budinšćak
ispričao: Franjo Mišić, Plešivica
ispričao: Franjo Mišić, Plešivica
Željeznička postaja u Jaski
Kada se gradila željeznička pruga i stanica u Jaski, grof Erdödy odlučio je da će pruga ici kroz grad Jastrebarsko, a da ce glavni kolodvor biti u centru grada (kod Grgasa). Kuće su u to vrijeme bile napravljene od drveta, a krovovi kuća bili su od slame. Ljudi su se bojali da će iskre s vlaka zapaliti njihove kuce. Grof je odlučio poslušati stanovnike Jaske pa je prugu i željezničku stanicu premjestio u Cvetkovic.
Pruga i stanica su napravljeni, a na željezničku stanicu stavljen je natpis Jastrebarsko. Stanovnici Cvetkovića nisu bili zadovoljni natpisom, željeli su da piše Cvetković. Dugo su vremena policajci čuvali stanicu i znak Jastrebarsko jer bi svaki praznik i blagdan stanovnici Cvetkovića ukrali natpis Jastrebarsko i stavili natpis Cvetković.
Pruga i stanica su napravljeni, a na željezničku stanicu stavljen je natpis Jastrebarsko. Stanovnici Cvetkovića nisu bili zadovoljni natpisom, željeli su da piše Cvetković. Dugo su vremena policajci čuvali stanicu i znak Jastrebarsko jer bi svaki praznik i blagdan stanovnici Cvetkovića ukrali natpis Jastrebarsko i stavili natpis Cvetković.
zapisala: Petra Sablić
ispričala: Biserka Dinarina
ispričala: Biserka Dinarina
Most Ljube Kraljević
Posljednji grof obitelji Erdödy, Stjepan Erdödy, bio je zaljubljen u prekrasnu seljanku iz Cvetkovića, Ljubu Kraljević. Iako su bili ljubavnici, grof se nije mogao vjenčati s njom zbog razlike u staležu – on je bio grof, a ona seljanka.
U Jaski je 2014. godine izgrađen drveni most na mjestu gdje je Ljuba prelazila potok Reku kada je odlazila u posjet grofu. Tako je most, koji spaja grad s perivojem, dobio ime po lijepoj seljanki – Most Ljube Kraljević.
U Jaski je 2014. godine izgrađen drveni most na mjestu gdje je Ljuba prelazila potok Reku kada je odlazila u posjet grofu. Tako je most, koji spaja grad s perivojem, dobio ime po lijepoj seljanki – Most Ljube Kraljević.
zapisao: Damjan Šlat
ispričala: Irena Šlat, Jastrebarsko
ispričala: Irena Šlat, Jastrebarsko
Pepić Bajuk
Prije otprilike sto godina živio je čovjek koji se zvao Pepić Bajuk. On se volio lijepo oblaciti i kititi. Ponekad bi čak i pretjerao. Njegova ljubav prema oblaćenju i uređivanju ostala je zapamćena i nakon njegove smrti. Kada bi se tko lijepo obukao, govorili bi mu: ,,Nakitio si se kao Pepić Bajuk!” A kada bi se netko baš jako uredio i pretjerao u kićenju, pjevali bi mu: „Istok, zapad, sjever, jug, cestom prolazi Pepić Bajuk!”
Kapelica Majke Božje PoljaniČke
Stjepan Rubinić jednog je dana radio na polju u blizini Mladine i njegova praunuka mu je donijela hranu. Na putu do kuce djevojčicu je uhvatila oluja. Stjepan, bojeći se za praunuku, pođe za njom. Odjednom su se pred njim pojavila dva plamena ognja. U jednome ognju prikazao mu se lik Majke Božje. Majka Božja rekla mu je da se ne brine, da je djevojčica kod kuće, na sigurnom. Rekla mu je i da na tome mjestu sagradi kapelicu njoj u čast. Tako je i učinio.
zapisao: Fran Hrvoj
ispričao: Krunoslav Hrvoj, Prilipje
ispričao: Krunoslav Hrvoj, Prilipje
Izlet biciklom u Trst
Prije sto četrdeset godina u Jaski se pojavio prvi bicikl. Gospodin Mirko Kleščic kupio je bicikl. To je bio bicikl s velikim prednjim i malim stražnjem kotačem. Njegov sin je sa svoja dva prijatelja krenuo na dugačak put u Trst u Italiju. Na tom su
putu prolazili kroz mnogo mjesta i gradove. Put je trajao mjesec dana. Doživjeli su puno avantura. U to doba mnogi nikada i nisu vidjeli bicikl. U jednom je gradu učitelj doveo cijelu školu da vidi bicikliste, a u drugom su gradu izvjesili zastave kao da je državni praznik. Cijeli su putem uživali u gostoprimstvu. Jedan od biciklista bio je toliko umoran da je nakon povratka s puta spavao puna trideset dva sata.
putu prolazili kroz mnogo mjesta i gradove. Put je trajao mjesec dana. Doživjeli su puno avantura. U to doba mnogi nikada i nisu vidjeli bicikl. U jednom je gradu učitelj doveo cijelu školu da vidi bicikliste, a u drugom su gradu izvjesili zastave kao da je državni praznik. Cijeli su putem uživali u gostoprimstvu. Jedan od biciklista bio je toliko umoran da je nakon povratka s puta spavao puna trideset dva sata.
zapisala: Lucija Sablić
ispričala: Marija Dinarina-Sablić, Jastrebarsko
ispričala: Marija Dinarina-Sablić, Jastrebarsko
